Njegovo ime je Ibrahim Džekić. Ima četiri godine i trenutno se liječi u Tuzli, a uz njega je, kao i uvijek, njegova majka Emina.

Ibrahim je dječak kojeg je teško uhvatiti u mjestu. Dok je budan, on je u pokretu. Kao da u sebinosi motor koji nikada ne prestaje raditi. Trči, istražuje, igra se, smišlja nove avanture i tražidruštvo za igru. Njegova energija ispunjava prostorije Roditeljske kuće, a njegov osmijeh čestozaboravi podsjetiti ljude da se iza njega krije jedna velika životna borba.

Kada ga posmatrate, teško je povjerovati da se liječi.

Teško je povjerovati da taj dječak koji neumorno vozi svoje autiće po podu, pravi zamišljeneputeve i organizuje velike saobraćajne avanture svakodnevno vodi bitku protiv raka.

Autići su njegov mali svijet.

Ibrahim ih ima mnogo i svaki od njih nosi svoju priču. Voli sve što ima točkove automobile, kamione, autobuse, mašine. Dok ih slaže, vozi i raspoređuje, čini se kao da gradi vlastite putevenade. Puteve koji vode prema ozdravljenju, djetinjstvu bez bolničkih pregleda i danima u kojimaće njegova jedina briga biti koju će igračku ponijeti sa sobom.

U tim trenucima bolest nestaje u pozadini.

Ostaje samo dijete.

Dijete koje se raduje društvu, koje želi prijatelje pored sebe, koje se smije iskreno i glasno. Dijete koje pokazuje da hrabrost ponekad izgleda upravo tako kao neiscrpna želja za igromuprkos svemu.

Uz njega je njegova majka Emina.

Njena ljubav je poput nevidljivog štita koji ga prati na svakom koraku. U svakom odlasku naterapiju, u svakom čekanju nalaza, u svakom novom danu koji donosi neizvjesnost, ona je njegova sigurnost, njegov zagrljaj i njegov oslonac.

Roditeljska kuća za njih nije samo mjesto boravka. Ona je dom daleko od doma. Mjesto gdje se dijele brige koje drugi teško mogu razumjeti, ali i mjesto gdje se rađa snaga za nove pobjede.

Ibrahim nas svakodnevno uči nečemu važnom.

Uči nas da se život ne mjeri brojem teških trenutaka nego snagom kojom ih prolazimo. Uči nasda osmijeh može biti jači od straha i da dječije srce može nositi hrabrost veću od mnogihodraslih.

Dok svojim autićima crta puteve po podovima Roditeljske kuće, svi mi potajno želimo da ga jedan od tih puteva odvede do najljepšeg odredišta.

Do ozdravljenja.

Do tada, mali Ibrahim nastavlja svojim tempom nasmijan, razigran, okružen autićima, uvijek u pokretu i sa srcem koje ni bolest nije uspjela zaustaviti.