Na prvi pogled, teško je povjerovati da se iza njenog vedrog pogleda i zaraznog osmijeha krije jedna od najtežih životnih bitaka koje dijete može voditi. Lamija se liječi i prati na Odjeljenju za hematologiju i onkologiju Klinike za dječije bolesti UKC Tuzla, a put njenog liječenja odveo ju je i u Tursku, gdje je prošla transplantaciju koštane srži, izuzetno zahtjevan i dugotrajan proces koji ne podrazumijeva samo medicinski zahvat, već mjesece neizvjesnosti, izolacije, oporavka i svakodnevne borbe za novi početak.
Transplantacija koštane srži nije kraj liječenja. Ona je novi početak, ispunjen brojnim izazovima. Dani provedeni u bolničkoj sobi, stroge mjere zaštite od infekcija, fizička iscrpljenost, čekanje nalaza i svaki novi korak naprijed traže nevjerovatnu snagu. Za odraslog čovjeka to je teško zamisliti. Za jedno dijete, gotovo nezamislivo.
Lamija je odrastala učeći kako se nositi sa izazovima.
Živi sa ocem, dvije mlađe sestre i nenom. Kao najstarija od tri djevojčice, vrlo rano je naučila šta znače odgovornost, samostalnost i briga za druge. Život joj nije uvijek pružao lagane puteve, ali ju je naučio da ne odustaje kada postane teško.
Možda upravo zato kroz liječenje pokazuje nevjerovatnu zrelost. Sve ono što je život od nje tražio prije bolesti pretvorilo se u snagu koja joj danas pomaže da izdrži i ono što nijedno dijete ne bi trebalo prolaziti.
Ipak, ono što Lamiju čini posebnom nije samo hrabrost.
To je njen pogled na život.
Na Odjeljenju je gotovo nemoguće sresti je neraspoloženu. Dok mnogi očekuju da će dijete koje prolazi ovako teško liječenje tražiti utjehu od drugih, Lamija često bude ona koja pruža utjehu. Njena energija, vedrina i iskren osmijeh postali su oslonac mnogim mališanima koji prolaze kroz iste hodnike, iste terapije i iste strahove.
Uvijek pronađe razlog za šalu. Uvijek ima lijepu riječ za nekoga. Kao da je odlučila da bolesti neće prepustiti ono najvrijednije, svoju radost.
Njena pozitivna energija ne ostaje samo među djecom. Njome ohrabruje roditelje, medicinske sestre, ljekare i sve koji je upoznaju. Podsjeća ih da snaga ponekad nema veze s godinama, većsa srcem.
Lamijino srce je veliko.
Njena priča nije priča o bolesti. Ona je priča o djetetu koje, uprkos svim životnim iskušenjima, bira nadu. Priča o djevojčici koja nije dopustila da je teške okolnosti definišu, nego da je oblikuju u osobu koja svojim osmijehom ulijeva hrabrost drugima.
Dok nastavlja svoj put oporavka, Lamija nas svakodnevno podsjeća da najveća snaga često dolazi iz najmlađih srca. Da hrabrost ne znači ne osjećati strah, nego nastaviti koračati uprkos njemu. Da jedan iskren osmijeh, čak i u bolničkoj sobi, može biti početak nečije nade.
Zato je Lamija mnogo više od djevojčice koja se liječi.
Ona je podsjetnik da se svjetlo može pronaći i u najtežim trenucima. Da postoje djeca koja, i dok vode vlastitu bitku, pronađu snagu da budu oslonac svima oko sebe.