Jedan sasvim običan, naizgled bezbrižan dan, u decembru 2024. godine zauvijek je obilježio naše živote.
Postoje srca koja, iako su još sasvim mala, u sebi nose snagu kojoj se i odrasli mogu diviti.
Udruženje „Srce za djecu oboljelu od raka“ pomaže stotine porodica svake godine, ali mnogo više njih treba našu podršku. Vaša donacija će nam pomoći da ispunimo potrebe za još više oboljele djece i njihovih porodica.
Svaka donirana marka pravi razliku u životu djece oboljele od raka.
_(1)1718015693.jpeg)
1717193818.png)
1717193701.png)
-1_(1)1747399939.png)
Postoje srca koja, iako su još sasvim mala, u sebi nose snagu kojoj se i odrasli mogu diviti. Postoje dječaci koji ne govore mnogo, ne traže pažnju i ne prave veliku buku oko sebe, a ipak svojim tihim prisustvom ostavljaju najdublji trag. Jedan od takvih dječaka je naš Emin Kunić.
Jedan sasvim običan, naizgled bezbrižan dan, u decembru 2024. godine zauvijek je obilježio naše živote.
Moj mali dječak Mahir, tad sa svojih sitnih tri godinice, uplovio je u najtežu bitku života. Dijagnoza: neuroblastom nadbubrežne žlijezde sa metastazama u koštanoj srži.
Postoje ljudi koji ne uđu u nečiji život samo da bi prošli kroz njega. Postoje ljudi koji ostave trag. Trag koji se ne mjeri riječima, fotografijama ni brojevima, već osmijesima djece, hrabrošću roditelja i nadom koja se pojavi onda kada je najpotrebnija.
Za djecu oboljelu od raka i Udruženje „Srce za djecu oboljelu od raka“, Amra Džeko je upravo takva osoba.
Postoje ljudi čiji osmijeh mijenja atmosferu čim uđu u prostoriju. Ljudi koji, i kada nose najveći teret na svojim leđima, pronađu snagu da ohrabre druge. Takva je trinaestogodišnja Lamija Barčić iz Kalesije.
Neki ljudi ostave trag velikim riječima. Eman Kero nije. On je svoj trag ostavljao osmijehom, radoznalim pogledom i rečenicama koje možda nisu uvijek bile sasvim jasne, ali su uvijek dolazile pravo iz srca.
U Roditeljskoj kući u Tuzli, među pričama koje nose i suze i osmijehe, živi jedan mali dječak koji kao da je odlučio da svaki svoj dan ispuni životom do posljednjeg trenutka.
Maid možda ima osam godina, ali njegova hrabrost ima najmanje osamdeset osam.
Hana Đelilović je djevojčica čija snaga nadmašuje godine. Drugi rođendan proslavila je u Roditeljskoj kući, mjestu gdje se suze i osmijesi često isprepliću, ali gdje ljubav uvijek pronalazi svoj put. Tu je, među igračkama i nježnim rukama koje je prate, ponovo učila hodati. Korak po korak, sa osmijehom koji osvjetljava cijelu prostoriju.
U malom gradu podno planina, tamo gdje se lopta još uvijek kotrlja po dvorištima i gdje se snovi prave od jednostavnih stvari, živi dječak velikog srca. Matej Klarić.
Postoje priče koje ne traže glasnoću da bi bile snažne. Dovoljan je jedan život, jedno djetinjstvo obilježeno borbom, i jedno srce koje odluči da ide dalje. Hrabro, nježno i dostojanstveno. Takva je priča Ajle Lupić.
Priča o tihoj hrabrosti, otvorenom srcu i svjetlu koje raste čak i u najtežim danima
Djevojka koja je izrasla u simbol snage, ljepote i pobjede nad bolešću
